I tako sam prezhivela totalnu izgubljenost u Lodzu.
Ja stvarno imam srece.
To celo veche je nekako bilo prechudno. Igranje zhmurke. Ne znam kako svi nismo izginuli u tom parku. Mrkli mrak. Svi trche kao nenormalni, zabijaju se u zhbunje, pentraju po drvecu, svi su se preznojili i riknuli. To je bilo extreme igranje zhmurke. Zamalo da natrchim na chitavu porodicu jezheva. To bi se zavrshilo fenomenalno, ali i bilo totalno u mom baksuz-stilu.
Ono shto sam zaboravila da pomenem je stanje sobe u kojoj smo bili u domu 8. Dakle, ta dva Brazilca, vlasnika sobe, su dve ortodoksne svinje. Sa vrata su nas dochekale bubashvabe, i to jedno 50 njih, sa sedishtem u FRIZHIDERU, na HRANI, i mestimichno po sobi. Brazilci su opushteno iskulirali situaciju i zgazili par komada eto chisto da mozhemo da prodjemo i sednemo negde.
Sednemo gde, tachno?! Gde nema bubashvaba ima drugih bubetina ili prljavih gaca i charapa. Neki su vec navikli na to stanje u sobi, jer na opshtu nesrecu, Brazilci su jedini koji u tom domu imaju net, pa svi zhivi dolaze bash tu da ga koriste. Nas par nenaviknutih na Hiroshimu, smo otishli do Halila u sobu po osvezhvach vazduha i flashu votke da dezinfikujemo prvo povrshinu na koju cemo spustiti nashe cenjene zadnjice.
Stvarno mi se bacala pegla. Posebno kad su otvorili frizhider. Tanjir prepun shpageta u crvenom sosu, zachinjen bubetinama. Ogavno.
Plus genijalci iz drugog doma piju vodu iz chesme!!! Kao niko im nije rekao da voda nije za pice. Sta ima ko da im kazhe, zar ne vide kako peni kao nenormalna? I smrdi na hlorchinu i bog zna shta??!! Da se odushevish.
Na svakih 5 minuta smo morali da prskamo osvezhivach da bi prezhiveli smrad. Ok, budi lenj, ok nemoj chistiti svaki dan, ali brate. Ono nije za ljude. Plus neki nesretnici s tim Brazilcima moraju da dele kupatilo. Pa ja ne zhelim ni da znam kako to izgleda.
Elem, posle chitave ujdurme od one vecheri, odluchila sam da ne odem na posao jedan dan. Lepo da se naspavam, dam sebi odushka. Zasluzhila sam. Ne znam zashto, poshto nije da se ubijam od posla ili bilo chega... ali eto. Zasluzhila sam jer nisam dobila nervni slom i panichila shto sam se izgubila nego lepo nashla put kuci! Eto zato!
I spavala sam do 2 popodne i onda me probudila uzasna vrucinshtina. Bljaks. Pochelo je ponovo. Nesnosna toplota. Na svu srecu kasnije uveche je malo pljusnula neka kisha.
Poshto je sinoc bila oproshtajna zhurka za Alis, ona je kupila kolach i rafaelo kuglice, ja sam kupila Bejlis, za nas dve, moj oproshtajni poklon za Narandzastu. Nakupovali smo svi zajedno piva i kojekakvih grickalica i onda napanjile muziku u sobi i napravile pravo zhensko veche.
Kad je stala kisha, odshetale smo do grada, usput pevajuci sve moguce trash hitove iz devedesetih koje svi znamo. Nashle se sa ostalom ekipom u Chokoladi.
Mislim da nikada u zhivotu nisam tako prokuvala u nekom klubu kao sinoc. Bukvalno smo se svi cedili i lepil jedni za druge. Jedna klima je valjda trebala da posluzhi kao rashladni uredjaj za nas 200. Kako da ne. U jednom trenutku sam mislila da je kraj, da cu se samo strovaliti i umreti u najgorim mukama i tudjem znoju, shto bi bilo jedan vrlo ogavan i neslavan zavrshetak moje priche.
Povremeno smo izlazili napolje, bukvalno da dishemo i onda se vracali na podijum.
Dina je uspela juche da pokida TROJE pari obuce. Da, troje. Kako? Nemam pojma. Izgleda da ne zna bash da hoda. To ju je malo iznerviralo, pa je onda pojela dva kebaba i pomfrit. A onda joj je bilo jako muka. Mal' se nije izvrnula. Kontam da ima neki poremecaj shtitne zhlezde. Onaj, hiper djavo. Poshto je chesto nervozna, sva je uzhurbana, mrshava je jako a jede ko svinja, shto znachi da joj metabolizam divlja, nekad deluje krajnje histerichno. Dakle, ili zhlezda ili je razmazhena do bola.
Danas sam otishla na posao iako sam imala slobodan dan. Navila sam sat i otishla tamo, jer sam znala da cu u suprotnom da se izlezhavam do Bog zna kad i pustim da mi zhivot uludo tako prolazi. Ne, ne, ne. Popila sam kafu i raduckala. Osecam se mnogo bolje kad imam tako neki ritam zhivotni. Neke stalne obaveze. To me odrzhava u nekom iole normalnom stanju. U svakom smislu. Em shto mi se mozak malo unormali i prestanu da mi padaju gluposti napamet, em shto stignem i da spavam nekako normalnije i da jedem hranu u obrocima. Dakle, red. Neki red. Ja ne mogu bez reda. Haos me unishtava, psiho-fizichki.
Sad treba da se pokupim i odvuchem do Manufakture ili Real-a i kupim belu majcu za Alis, na kojoj cemo da joj ispishemo sve i svashta, kao oproshtajni poklon od svih nas. Vecheras je poslednje veche da smo svi tako zajedno, poshto mi sutra jako rano ujutru idemo za Krakov, a onda putuje u subotu ujutru. Jako ce nam svima nedostajati. Ona je nashe malo sunashce. Nikako nece biti isto bez njenih povremenih upadanja u moju sobu, sa gingerbread-om i sholjom chaja, i blesavim prichama. A pored toga, ona je jedina osoba s kojom sam ovde zaista neshto i prichala-prichala, onako bash kao prijatelj. Da ne pricham o tome shto verovatno ne bi prezhivela prvu nedelju da ona nije bila tu.
Нема коментара:
Постави коментар